Prvi uspjeh Budućnost je zabilježila 1951. godine, trijumfom na prvom “Turniru gradova”, u Herceg Novom. Veoma značajna bila je i 1957. godina kada je izgrađen košarkaski stadion u gradskom parku pored Morače.

Budućnost je prvi put postala prvak Crne Gore 1958. godine. Prvenstvo je igrano u 3 zone, s tim sto je takmičenje bilo masovnije u odnosu na ranije godine. Za uspjeh ekipe najzaslužniji su Martinović, Pavlović, Vujović, Đukić, Golubović, Lekić, Belada, Đurišić, Tamindžić i Vukčević. Na osnovu rezultata postignutih u Republičkoj ligi Budućnost je stekla pravo da igra kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu. Međutim, Košarkaski savez Jugoslavije proglasio je ekipu Zastave iz Kragujevca za novog člana Prve lige, a kvalifikacije nisu održane.

Do titule republičkog prvaka Budućnost je drugi put stigla 1960. godine. Kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu organizovane su u Podgorici, a učestvovale su još ekipe Dinama iz Pančeva i Rabotničkog iz Skoplja. U Prvu ligu plasirao se Dinamo.

Dominacija u Crnoj Gori potvrđena je i 1961. godine. Zbog finansijskih nevolja prvenstvo je svedeno na turnir u Podgorici, a Budućnost je ubjedljivo savladala sve protivnike.

Na novi uspjeh Budućnost je čekala do 1969. godine kada je osvojila dva trofeja, u republičkoj ligi i na prvenstvu Crne Gore. Budućnost je takođe učestvovala na kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu Istok, ali u izuzetno jakoj konkurenciji ekipa iz Srbije i Makedonije, nije se domogla višeg ranga takmičenja. Iste godine Budućnost je, treći put, pobijedila na “Turniru gradova”.

Godina 1970 predstavlja prekretnicu u crnogoskoj košarci, jer je prvi put organizovana jedinstvena liga, bez podjele po zonama. Budućnosti postaje prvak Crne Gore, baš kao i naredne godine (šesti put) kada se, konačno, na kvalifikacionom turniru u Podgorici plasirala u drugu saveznu ligu. Međutim status drugoligaša zadržan je samo jednu sezonu (1971/1972).

Prvaka Crne Gore 1973. godine odlučila je majstorica Budućnost-Jedinstvo iz Bijelog Polja jer su obje ekipe imale isti broj bodova na kraju takmičenja. U utakmici odigranoj na neutralnom terenu, Budućnost je potvrdila da je i dalje najbolja. U kvalifikacijama za Drugu ligu, u Skoplju, učestvovali su i Budućnost i Jedinstvo, ali bez uspjeha.

Budućnost je 1974. godine imala samo jedan poraz u republičkoj ligi, postala je prvak, a u kvalifikacijama je izborila učešće u drugoj ligi Jug. Te godine održan je turnir republika i pokrajina. Iz ekipe Budućnosti u reprezentaciji Crne Gore bili su: Blažević, Begović, Pavićević i Popović.

Budući da u Podgorici nije bilo košarkaske dvorane Budućnost je drugoligaške utakmice u sezoni 1974/1975. igrala na tuđem terenu, ali je bila najbolja u grupi Jug. Podgoričani su dobili 11 utakmica, a izgubili 3. Te sezone napravljena je fuzija Akademika i Budućnosti, tako da je ekipa Budućnosti bila pojačana najboljim igračima iz Akademika. Sastav: Begović, Brajović, Blažević, Šćepanović, Latković, Đurašković, I. Popović, M. Popović, Vukićević, Leković, Sarkić, Pavićević, Kažić i Martinović. Trener -Petar Blažević. Te godine Budućnost je postigla prvi značajniji uspjeh u Kupu Jugoslavije plasiravši se u osminu finala.

I u sezoni 1975/1976 Budućnost je osvojila prvo mjesto u Drugoj ligi. Na kraju prvenstva, bila je izjednačena sa ekipom Budućnosti iz Peći, po 13 pobjeda i 5 poraza. U majstorici odigranoj u Beogradu, Podgoričani su bili bolji i zasluženo slavili. Novi igrači u odnosu na prethodnu godinu bili su Garić i Begović.

Naredne godine ekipa je još jednom zauzela prvo mjesto, zajedno sa ekipom Kumanova, ali ovoga puta nije imala sreće u majstorici.

U sezoni 1977/1978 Budućnost se plasirala u četvrtinu finala kupa Jugoslavije, gdje je poražena od ekipe Bosne. Te sezone osvojen je Kup Crne Gore.

Trener ekipe je bio Nikola Sekulović, koji je umnogome zaslužan za stvaranje ekipe koja je 1980. godine ušla u Prvu saveznu ligu.

Sezona 1979/1980 veoma je značajna u istoriji Budućnosti. Tada je osvajeno prvo mjesto u Drugoj ligi i automatski je izboren plasman u Prvu saveznu ligu. Posle 15 godina Crna Gora je ponovo imala predstavnika u Prvoj ligi. U Budućnosti su tada igrali: Antić, Dragan Ivanović, Duško Ivanović, Vukićević, Sutulović, Vukosavljević, Petrović, Đurović, Bojanić, Garić, Rakočević, Nešević i Dragović, a trener ekipe je bio Rusmir Halilović. Budućnost je kao domaćin morala igrati u Danilovgradu, a uoči debija na glavnoj jugoslovenskoj sceni otvoren je Sportski centar Morača, čime su košarkaši Budućnosti konačno dobili svoj “dom”.

U svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni 1980/1981. Budućnost je ostvarila odličan rezultat zauzevši 8. mjesto. Sastav: Dragan i Duško Ivanović, Antić, Knežević, Kovačević, Rakočević, Goran i Milorad Bojanić, Garić, Petrović, Milatović. Trener - Čedomir Đurašković.

Naredne godine Budućnost se plasirala u četvrt-finale plej-ofa, pošto je savladala Jugoplastiku iz Splita, u 3 utakmice. U četvrtfinalu sastala se sa ekipom Crvene Zvezde, koja je 2 puta trijumfovala u Beogradu, dok je Budućnost zabilježila pobjedu na svom terenu.

Budućnost se ustalila u prvoligaškoj konkurenciji, a u sezoni 1985/1986 osvojeno je 3. mjesto. I pored toga što su ekipu napustili Saša Radunović, Žarko Đurišić, Zdravko Radulović, Luka Pavićević, Goran Bojanić i Goran Rakočević, mladi trener Milutin Petrović sa braćom Ivanović, Antićem, Paspaljem, Milatovićem, Jadranom Vujačićem i Šćepanovićem izborio je učešće u kupu Radivoja Koraća. U prvom nastupu na međunarodnoj pozornici ostvarene su tri pobjede i 5 poraza.

Nakon godina uspjeha, došlo je i do pada. U sezoni 1987/1988 Budućnost je morala da se seli u niži rang takmičenja. Međutim, već sljedeće godine Budućnost je ponovo stekla status prvoligaša koji potom nije gubila.

U sezoni 1995/1996. Budućnost osvaja prvi trofej u Kupu Jugoslavije. Na završnom turniru u Nikšiću pobijeđeni su BFC iz Beočina i Partizan. Sastav: Šcepanović, Pajović, Tomović, Ðaletić, Mudreša, P. Popović, A. Ivanoviž, Ðikanović, Darko Ivanović, Simović, Vukčević, Mugoša - trener Živko Brajović.

Kup Jugoslavije osvojen je i u sezoni 1997/1998, takođe u Nikšiću. Na tom turniru Budućnost je bila bolja od Partizana i Beobanke. Sastav: Šcepanović, Pajović, Krivokapić, Vukčević, Ostojić, A. Ivanović, M. Ivanović, Ćeranić, S. Peković, Radunović, Dragutinović - trener Goran Bojanić.

Poslije osvojenih pehara u domaćem kupu, stigle su i tri uzastopne titule u Yuba ligi-prvenstvu SR Jugoslavije. Prva u sezoni 1998/1999. u kojoj je postignut i uspjeh u Evropi. Budućnost se plasirala u polufinale Kupa Rajmunda Saporte. Sastav: Vlado Šćepanović, Gavrilo Pajović, Goran Bošković, Dejan Radonjić, Đuro Ostojić, Blagota Sekulić, Dragan Vukčević, Saša Radunović, Dragan Ćeranić, Nikola Bulatović, Balša Radunović i Željko Topalović, trener - Miroslav Nikolić.

Druga titula prvaka SRJ osvojena je bez poraza, i u ligi i u doigravanju, ukupno 27 pobjeda. Budućnost je u sezoni  1999/2000 prvi put učestvovala u Evroligi. Zbog sankcija prema SRJ naš tim je veći dio takmičenja bio domaćin u  Sarajevu i Budimpešti, ali je ipak stigao do osmine finala . Sastav: Vlado Šćepanović, Gavrilo Pajović, Haris Brkić,  Dejan Radonjić, Blagota Sekulić, Dragan Vukčević, Balša Radunović, Vladimir Kuzmanović, Nikola Bulatović, Dejan  Tomašević i Milenko Topić. Trener - Miroslav Nikolić.

Budućnost je prvu duplu krunu osvojila u sezoni 2000/2001. Finalni turnir Kupa Jugoslavije      održan je u Vršcu. U četvrtfinalu savladan je Hemofarm, u polufinalu Lovćen, a u finalu Partizan, rival Budućnosti i u finalu plej-ofa. U ULEB-Evroligi izboren je plasman među 16 najboljih ekipa.  Sastav: Bojan Bakić, Haris Brkić (na polusezoni prešao u Partizan), Saša Obradović, Dejan  Radonjić, Igor Rakočević, Blagota Sekulić, Dragan Vukčević, Balša Radunović, Vladimir  Kuzmanović, Dejan Milojević, Dejan Tomašević, Milenko Topić i Jerome James. Trener -  Bogdan  Tanjević (u prvom dijelu sezone, tri mjeseca, ekipu je vodio Miroslav Nikolić).